AUTOR: Prim. prof. dr. sc. Edita Černy-Obrdalj, specijalistica obiteljske medicine, Dom zdravlja Mostar, Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru
Alzheimerova bolest je teška neurodegenerativna bolest koja zbog sve veće pojavnosti postaje veliki javnozdravstveni problem. To je bolest živčanog sustava koju u ranoj fazi karakterizira zaboravljanje novijih informacija, a u daljnjim fazama gube se spoznajne funkcije, što onemogućuje dnevno funkcioniranje. Danas je u uporabi i naziv Alzheimerova demencija ili presenilna demencija.
Razlika između Alzheimerove bolesti i normalnog starenja je u tome što osobe s Alzheimerovom demencijom propadaju psihički i funkcionalno, dok normalnim starenjem osobe nešto više zaboravljaju, ali imaju dobro dnevno funkcioniranje.
Alzheimerova bolest je progresivna, gdje se simptomi pogoršavaju s godinama. Obično od blagih simptoma bolesti do teške psihičke i funkcionalne onesposobljenosti protekne četiri do osam godina. Međutim, osobe s Alzheimerovom bolešću, od trenutka postavljanja dijagnoze, mogu živjeti više od 20 godina.
Danas se smatra da od Alzheimerove bolesti boluje 1-3 posto svjetskog stanovništva, a broj je u stalnom porastu.
Temeljni čimbenik rizika je dob. Bolest obično nastaje nakon 65. godine života, ali može početi i puno ranije. Dodatni čimbenici rizika su bolesti krvožilnog sustava, prvenstveno srca i mozga, kojima u osnovi može biti povišen krvni tlak, šećerna bolest i pušenje. Iako nasljeđivanje nije u potpunosti razjašnjeno kao uzrok Alzheimerove bolesti, poznato je da genetski čimbenici utječu na njezin nastanak.
Bolest je davne 1906. godine opisao njemački psihijatar i neuropatolog Alios Alzheimer, koji je uočio promjene mozga u osoba oboljelih od ovog oblika demencije. U to doba njegova teorija je bila opovrgavana, a kasnije je priznata, te je sama bolest po njemu dobila ime.
Alzheimerova bolest je kronično, nepovratno propadanje moždanih stanica, još uvijek nepoznatog uzroka. Mikroskopske promjene mozga nastaju mnogo godina prije prvih simptoma blagog zaboravljanja. Stanice mozga gube svoju funkciju, a promjene se šire preko živčanih završetaka. Najprije propadaju stanice dijela mozga koji je odgovoran za pamćenje, a zatim propadaju i ostali dijelovi mozga.
Alzheimerova bolest ima tri faze. U prvoj fazi bolest je često neprimjetna i lagano napreduje. Karakterizirana je zaboravljanjem, a simptomi se pripisuju običnoj staračkoj zaboravljivosti. Osoba se ne sjeća „svježih“ događaja, teško pronalazi riječi te pokušava „okolnim“ putem objasniti što želi reći.
Druga faza bolesti javlja se nakon početne faze blagog zaboravljanja. Počinju smetnje govora, pisanja, općenito izražavanja, ali i čitanja. Česte su promjene raspoloženja; od tužnog i depresivnog do euforičnog. Uskoro se pojavljuju ozbiljne smetnje pamćenja, također i poremećaj orijentacije. Događa se da osoba zaluta vraćajući se iz šetnje. Počinje se teže orijentirati i u vremenu. Oboljela osoba se teško prisjeća datuma, ne zna koje je godišnje doba ili nije sigurna koje je doba dana. Javljaju se i promjene karaktera. Društvena i komunikativna osoba postaje povučena, dok povučene i mirne osobe mogu postati neuobičajeno aktivne i agresivne. Oboljeli od Alzheimerove bolesti počinju iskrivljeno shvaćati okolne događaje. Često se javlja umišljanje potkradanja ili osjećaj nerealnog straha i potištenosti, što im produbljuje smetnje u komunikaciji. Osobe u kojih napreduje demencija imaju izražene smetnje spavanja i nerijetko pretvaraju dan u noć. Takva nesanica prilično je otporna na terapiju. Mogu se javiti i vidne i slušne halucinacije, primjerice, da netko ulazi u stan i uzima stvari, osjećaju strah od ljudi i zatvaraju se u četiri zida. U nastavku bolesti propadaju složene funkcije poput vožnje automobila, plaćanja računa, ali uredno obavljaju izvršne naučene radnje, kao što je kuhanje jednostavnih jela, čišćenje, slaganje.
Osobe s Alzheimerovom bolešću prilično dugo mogu dobro funkcionirati, osobito ako žive u zajednici sa supružnikom ili drugim osobama.
U trećoj, krajnjoj fazi Alzheimerove bolesti osoba prestaje obavljati i jednostavne radnje, tako da nije u stanju ne samo pripremiti obrok nego ga ni samostalno uzeti. Osoba nije u stanju obavljati osobnu higijenu niti se obući i iz dana u dan sve više postaje ovisna o drugima. Ukoliko nemaju adekvatnu skrb, osobe s Alzheimerovom bolešću postaju zapuštene i pothranjene. Krajnju fazu bolesti karakterizira potpuna nemogućnost samostalnog funkcioniranja i vezanost za krevet te nastupa neumitna smrt.
Dijagnoza Alzheimerove bolesti postavlja se na temelju simptoma bolesnika, podataka bliskih osoba i njegovatelja i pomoću testiranja tzv. psihometrijskih metoda, kao što je mini pregled mentalnog statusa ili Mini-Mental State Examination (MMSE). Obiteljski liječnik će upotrijebiti ovaj test i ispitati demenciju u svih pacijenata starijih od 65 godina, kao i onih mlađih koje imaju smetnje pamćenja. Testiranje traje pet do deset minuta i sastoji se od jednostavnih i složenijih pitanja i zadataka. Na temelju zbroja bodova liječnik će zaključiti postoje li elementi demencije. Ako je osoba mlađa, potrebni su neurološki pregled i dodatne pretrage kako bi se utvrdila vrsta demencije. U postavljanju dijagnoze mogu pomoći sofisticirane metode poput kompjuterizirane tomografije (CT) i magnetne rezonance (MR) mozga.
Liječenje Alzheimerove bolesti je od velike važnosti iako lijek kojim bi se Alzheimerova bolest u potpunosti izliječila ne postoji. Međutim, postoje lijekovi koji mogu usporiti napredovanje bolesti i odgoditi simptome. Zbog toga je važno na vrijeme prepoznati bolest i pravovremeno uvesti terapiju. Uz liječenje osoba ostaje dulje samostalna, očuvanih socijalnih vještina i samostalno pokretna. Lijekovi poboljšavaju ne samo kvalitetu bolesnikova života nego i kvalitetu života članova njegove obitelji i njegovatelja.
Odobreni lijekovi za liječenje Alzheimerove bolesti su antagonist N-metil-D-aspartat (NMDA) receptora, čiji su predstavnici memantin i inhibitori acetilkolinesteraze, čiji je predstavnik donepezil. Ova dva lijeka imaju komplementaran učinak, što znači da je njihovo kombiniranje učinkovito u liječenju. U blagoj do umjerenoj Alzheimerovoj bolesti primjeren je donepezil, dok se u umjerenoj do teškoj bolesti uvodi memantin. Međutim, za liječenje općenito važno je istaknuti da što ranija primjena daje bolji učinak.
Memantin (MEMENTO®) je lijek koji aktivira tzv. NMDA receptore u mozgu te poboljšava prenošenje signala odgovornih za pamćenje i učenje. Prije uzimanja memantina liječnika treba obavijestiti o kroničnim bolestima i uzimanju drugih lijekova kako bi pravilno nadzirao liječenje. Liječenje se započinje nižom dozom lijeka, koja se povećava postupno tijekom četiri tjedna i nastavlja se tzv. doza održavanja. Studije su pokazale da šestomjesečno uzimanje memantina (MEMENTO®) značajno poboljšava pamćenje i dnevne aktivnosti mjerene ljestvicama aktivnosti. Osobe liječene memantinom rjeđe razvijaju uznemirenost i strah.
Ukoliko osoba ima još neke smetnje, mogu se primijeniti dodatni lijekovi. Kod osoba u kojih dominiraju depresivni simptomi mogu biti primijenjeni antidepresivni lijekovi, dok će u osoba koje su jako nemirne i imaju psihotične simptome liječnik primijeniti antipsihotike. Međutim, uvijek treba imati na umu da uporaba velikog broja lijekova u isto vrijeme, osobito u starih osoba, može biti štetna. Stoga jedan antidementni lijek, kao što je MEMENTO®, koji je primijenjen u pravo vrijeme, može zamijeniti mnoštvo drugih lijekova primijenjenih kasno.
Kao dodatna terapija mogu se primijeniti neuromodulacijske metode liječenja. Transkranijska magnetska stimulacija (TMS) je neinvazivna i sigurna stimulacija mozga koja pomaže u liječenju Alzheimerove bolesti.
Kognitivno-bihevioralna terapija se, također, koristi u liječenju Alzheimerove demencije.
Kognitivni trening se sastoji u vježbanju određene spoznajne funkcije, primjerice, orijentacije u vremenu. Koriste se različiti podsjetnici, kalendari, fotografije i zvučni snimci koji bi osobu podsjetili i mentalno rehabilitirali.
Bihevioralna terapija pomaže u liječenju novih i neprihvatljivih ponašanja koje je pacijent razvio. Liječenje uključuje pacijenta i njegovatelja tijekom više sesija. Bolesnika oboljelog od Alzheimerove bolesti najbolje je smjestiti u njegovo domaće, poznato okruženje koje će podržavati njegovo ranije ponašanje i navike.
Alternativne terapije za liječenje Alzheimerove bolesti uključuju: masaže, aromaterapije, terapiju svjetlom, glazbom, plesom, terapiju uz pomoć kućnih ljubimaca i mnoge druge.
Vrlo važna preporuka u skrbi i liječenju oboljelih od Alzheimerove demencije je da što dulje ostanu u domaćem okruženju, uz toplo ophođenje i razumijevanje ukućana koje će ga umirivati i podržavati njegovo ranije ponašanje i navike. Skrb nad osobom u krajnjem stadiju Alzheimerove bolesti, kada je osoba potpuno ovisna o drugima i nije u mogućnosti samostalno uzimati hranu ni kontrolirati stolicu i mokrenje, obično zahtijeva stručno vođenje u ustanovi za palijativnu skrb.
Zaključno, Alzheimerova bolest je progresivna bolest koja zahvaća moždane funkcije. Počinje simptomima blage zaboravljivosti, a napreduje do teškog fizičkog i psihičkog oštećenja, socijalne izolacije i nepokretnosti. Pravovremenim dijagnosticiranjem i liječenjem moguće je usporiti tijek bolesti u oboljelih od Alzheimerove bolesti te poboljšati kvalitetu života kako oboljelima tako i članovima njihovih obitelji.
