Autor: Dr. Amina Tabaković, specijalista neurologije
Ilustracija: Valetudo magazin/Freepik
Veliki napad koji nastaje iznenada, kao da je nešto nepoznato pogodilo bolesnika, uz grčeve i cijanozu, daje utisak nečeg strašnog i neobjašnjivog. Zbog toga je epilepsija kroz historiju ljudskog roda bila predmet predrasuda. Sam naziv epilepsija dolazi od grčke riječi epilambanein, što znači “zgrabiti”, “ščepati”. Teško je definirati epilepsiju jednostavnom formulacijom, jer se radi o složenom poremećaju. Možemo je definirati kao stanje primarno cerebralnog porijekla koje karakteriziraju rekurentne epizode u kojima dolazi do poremećaja svijesti, pokreta, osjećanja ili ponašanja.
Epidemiološki podaci kod epilepsije uključuju prevalenciju, kumulativnu incidenciju i incidenciju, pri čemu prevalencija predstavlja dio stanovništva s epilepsijom u određenom vremenu te se kreće od 5 do 8 oboljelih na 1.000 stanovnika. Rizik za epilepsiju od rođenja do 20. godine života je jedan posto, a do starosti od 75 godina dostiže tri posto, što znači da će tri posto stanovništva u toku života doživjeti epilepsiju. Incidencija je pojava novih slučajeva epilepsije u toku određenog vremena, oko 50 novih slučajeva epilepsije na 100.000 stanovnika u toku jedne godine.
Teško je definirati epilepsiju jednostavnom formulacijom, jer se radi o složenom poremećaju
Problem klasifikacije epilepsija je još uvijek otvoren. U praksi se često koristi praktična klinička klasifikacija, po kojoj postoje četiri osnovna tipa epileptičnih napada: grand mal, petit mal (apsansi, mioklonička i akinetička varijanta napada), psihomotorna epilepsija i Jacksonova epilepsija.
Dijagnoza epilepsije i pojedinih epileptičkih sindroma opsežna je i često vrlo kompleksna. Uz kliničku evaluaciju vrste epileptičkih napada, u dijagnostičkoj obradi ključna je neurofiziološka dijagnostika koja obuhvata rutinski EEG, EEG videopoligrafiju, polisomnografiju, invazivno EEG nadziranje, kortikografiju. Primjenjuju se i neuroradiološki postupci koji uključuju CT, MR, fMR te neurofunkcionalnu dijagnostiku (PET SPECT), prema potrebi angiografija, neuropsihološko i psihijatrijsko testiranje. Klinički kriterij treba počivati na anamnezi, kliničkom pregledu. Elektroencefalografski test je nekad od presudnog značaja prilikom postavljanja dijagnoze.
Diferencijalna dijagnoza
Diferencijalna dijagnoza uključuje: sinkopu (nema konvulzija ili postoji tek kratkotrajni grč, nema postiktalne smušenosti), psihogene neepileptične napade, tranzitorne ishemičke atake (nagli kratkotrajni neurološki ispadi uzrokovani poremećajem moždane cirkulacije) i migrenske napade (karakteristična vidna aura s početkom pulsirajuće glavobolje).
Terapija
Liječenje epilepsije je simptomatsko, s ciljem reduciranja ili potpunog zaustavljanja epileptičkih napada. U liječenju akutnih simptomatskih napada koji nastaju kao posljedica toksičnih i metaboličkih poremećaja liječenje je usmjereno na normalizaciju metaboličkih poremećaja. Ako su epileptički napadi posljedica intrakranijalnih procesa, njihovo zaustavljanje može rezultirati prekidom napada, iako ne zauvijek (zaostali ožiljci, gliozne promjene mogu uzrokovati kontinuiranu pojavu epileptičkih napada).
Cilj liječenja epilepsije je dobra kontrola napada najnižom učinkovitom dozom koja ima minimalni utjecaj na svakodnevne aktivnosti bolesnika
U terapiji epilepsije koriste se antiepileptički lijekovi (AEL). Postoje četiri generacije antiepileptika koje se primjenjuju u liječenju pojedinih epileptičkih napada:
- Antiepileptici I generacije: najstariji su lijekovi u terapiji epilepsije. To su fenobarbiton (najstariji antiepileptik, terapija kontinuirana i nikada ne treba naglo prekidati). Terapijska doza ne bi trebala biti viša od 200 do 300 mg na dan. Zbog izraženih nuspojava danas je slabije u upotrebi. Odojčad i mala djeca dobro ga podnose te je za ovu kategoriju još uvijek lijek izbora); metilfenobarbiton je također u grupi barbiturata, način djelovanja je sličan fenobarbitonu, ali ima jače sedativno djelovanje, a slabije hipnotičko; primidon je analog fenobarbitona, ali mu se antiepileptičko djelovanje može pripisati samo djelimično fenobarbitonu jer primidon ima i vlastito antikonvulzivno djelovanje. Lijekovi iz ove grupe uglavnom se koriste za terapiju generaliziranih formi epilepsije.
- Antiepileptici II generacije: tu ubrajamo karbamazepin (terapija parcijalnih epileptičkih napada s kompleksnom simptomatologijom, grand mal napada i parcijalnih napada s elementarnom simptomatologijom te kod neuralgija), fenitoin, sultiam.
- Antiepileptici III generacije: obuhvataju etosukcimid (generalizirani nekonvulzivni napadi tipa jednostavnih apsansa), valproat (generalizirana epilepsija s konvulzivnom i nekonvulzivnom simptomatologijom, parcijalna epilepsija s elementarnom ili kompleksnom simptomatologijom, sekundarno generalizirane epilepsije dječije dobi, miokloni sindrom).
- Antiepileptici IV generacije: najnovija generacija antiepileptika ima farmakodinamičke karakteristike koje omogućavaju monoterapiju ili adjuvantnu terapiju s jednakom učinkovitošću. Oni povećavaju koncentraciju GABA-e ili njeno preuzimanje (eng. reuptake) na sinapsama. Tu ubrajamo lamotrigin, topiramat, gabapentin (NIRVAX® 300 i 400 mg se koristi u liječenju epilepsije i periferne neuropatske boli), vigabatrin, okskarbazepin (EXMAL® u dozi 300/600 mg se primjenjuje za liječenje parcijalnih napada sa sekundarno generaliziranim toničko-kloničkim napadima ili bez njih), tiagabin, pregabalin (EPIRON® 75 i 150 mg koristi se u terapiji epilepsije, parcijalnih napada sa ili bez sekundarne generalizacije, neuropatske boli te generaliziranog anksioznog poremećaja kod odraslih).
Cilj liječenja epilepsije je dobra kontrola napada najnižom učinkovitom dozom koja ima minimalni utjecaj na svakodnevne aktivnosti bolesnika. Pri tome treba dati prednost liječenju višom dozom jednog antiepileptika (monoterapija) pred niskim dozama dvaju antiepileptika (politerapija). Oko 70 posto bolesnika pokazuje dobru kontrolu napada monoterapijom, ali kod 30 posto bolesnika zbog slabije kontrole napada potrebna je politerapija s dva ili tri lijeka. U oko 15 posto bolesnika epilepsija ostaje nedovoljno kontrolirana. Od toga u 10 posto bolesnika zaostaje refrakterna epilepsija, a u oko 5 posto bolesnika je potreba hirurška terapija. Tokom liječenja potrebno je odrediti koncentraciju lijeka u serumu.
U nekih bolesnika epileptički napadi se pojavljuju uprkos primjeni svih glavnih antiepileptika i njihovih kombinacija. Ako razlog nije neurodegenerativna bolest, a liječenje je neučinkovito tokom maksimalno dvije godine, radi se o farmakorezistentnoj epilepsiji te je indicirano hirurško liječenje koje se najčešće primjenjuje kod epileptičkih napada s temoralnim ishodištem.
